Postoje trenuci kada čovjek dođe do granice iza koje više ne vidi put. Sve što je pokušao se raspalo, sve mogućnosti su iscrpljene i ostaje samo osjećaj da je nešto nepovratno zatvoreno. Upravo tu, na toj granici, često počinje ono što nazivamo čudom. U Evanđelju po Luki anđeo kaže Mariji: ”Ta Bogu ništa nije nemoguće” (Lk 1,37). Te riječi nisu izrečene u laganoj situaciji, nego u trenutku koji je ljudski gledano bio potpuno nelogičan i riskantan. Ipak, Marija ne traži jamstva, nego izgovara svoj tihi pristanak. Tu se događa prvi preokret: nemoguće ne postaje moguće zato što su se okolnosti promijenile, nego zato što se srce otvorilo povjerenju. Nama je to teško povjerovati, ali Biblija nam kaže da je to moguće i da se to događa često. Drugim riječima, nemoguće ne prestaje postojati, nego dobiva novi smisao. Teolog Dietrich Bonhoeffer je u svojim Pismima i zapisima iz zatvora zapisao da Bog ne spašava čovjeka uvijek od patnje, nego ga spašava u patnji. Ta misao razbija našu potrebu za brzim rješenjima i poziva na dublje povjerenje. Jer ono što izgleda kao kraj, ponekad je samo mjesto gdje počinje nešto što još ne razumijemo. Kad nemoguće postane moguće, to se često ne događa naglo i spektakularno. To se događa u malim pomacima: u odluci da ne odustanemo, u hrabrosti da ponovno pokušamo, u susretu koji nam vrati snagu, u tišini u kojoj ponovno čujemo smisao. I tek kasnije shvatimo da se nešto promijenilo. Možda ne sve oko nas, ali nešto duboko u nama. I tada vidimo da granice nisu bile konačne kako su izgledale. Ne zato što smo ih mi srušili, nego zato što nismo bili sami dok smo ih prelazili.