To zvuči kao proturječje, ali u sebi nosi duboku istinu. Kad nam je do nekog istinski stalo, tada ta osoba prestaje biti produžetak naših potreba ili strahova i postaje netko koga poštujemo u njegovoj slobodi. Pustiti ne znači prestati voljeti, nego prestati posjedovati. Ljubav koja se grčevito drži zapravo se boji gubitka sebe, dok ona zrelija zna da se ne mjeri blizinom pod svaku cijenu, nego sposobnošću da drugome dopustimo njegov put, pa i onda kad se ne podudara s našim. Ponekad puštanje boli više nego zadržavanje, jer ostajemo bez iluzije kontrole. Ostajemo sami sa sobom, sa svojim pitanjima i tišinom. Ali baš u toj boli razotkriva se je li nam do nekoga stalo zbog njega ili zbog onoga što nam on daje. Ako je ljubav stvarna, ona ne ucjenjuje prisutnošću niti prijeti odsustvom, nego ostaje otvorena, čak i kad ne zna hoće li se netko vratiti. Ima u tome i nešto paradoksalno: puštajući, ne gubimo nužno odnos, nego mu dajemo mogućnost da bude istinit. Ako se netko vrati, vraća se slobodan, ne zato što mora, nego zato što želi. A ako se ne vrati, tada barem znamo da smo voljeli bez prisile, bez manipulacije, bez stezanja. I to je, koliko god bolno bilo, oblik ljubavi koji ne ponižava ni nas ni drugoga.