Kad je Isus čuo da je Ivan zatvoren, napušta svoj grad, i odlazi u Kafarnaum, u Galileju (Mt 4,12–13). Matej to kaže vrlo mirno. I baš ta mirnoća rečenice nas uznemiruje. Očekivali bismo reakciju, prosvjed, barem riječ ogorčenja. A nema ničega od toga. I tu počinje ozbiljno evanđelje. Isus ne djeluje kao reformator koji okuplja mase protiv nepravde, niti kao karizmatični vođa koji spašava ”svog” proroka. Jednostavno kreće dalje. Napušta Nazaret, obiteljski život, uspomene, lica, svakodnevicu. Međutim, Isus ne ostavlja da bi ostavio. Odlazi da bi bio dostupniji većem broju ljudi. Ide u Galileju koja nije baš na dobrom glasu. U takvoj sredini Isus započinje svoje javno djelovanje. Ivanovo zatvaranje u pozadini ostaje kao tiha opomena – da Božja riječ uvijek nosi cijenu. No, Isus nastavlja i time pokazuje da Božje djelo ne prestaje kad jedan glas utihne, nego se nastavlja po drugome. Napušta Nazaret i odlazi u Galileju. Znači li to da je Isus nakon krštenja u Jordanu ravno otišao u Nazaret? Da, ali ne odmah. Najprije je otišao u pustinju. Redoslijed ide ovako: Ivan ga krsti na Jordanu, kako svjedoče evanđelja, nakon krštenja Isus se povlači u pustinju, poslije evanđelisti bilježe jednu tišinu u Isusovom životu, ispunjenu običnošću. U tom razdoblju Isus je bio u Nazaretu. Evanđelja o tome govore vrlo škrto, ali upravo je ta šutnja znakovita. Nazaret je mjesto svakodnevice, rada, obitelji, običnih odnosa. Isus ondje živi kao jedan od mnogih, bez čuda i bez propovijedanja. To je vrijeme sazrijevanja poziva, vrijeme u kojem se Božji Sin ne dokazuje djelima, nego dijeli sudbinu običnog čovjeka. Tek kad je Ivan zatvoren, Isus napušta Nazaret i odlazi u Galileju (usp. Mt 4,12–13). Sva ta procedura nije slučajna. Isus očito poštuje Ivanovu ulogu do kraja: dok je Ivan slobodan i govori, Isus šuti i čeka. Kad Ivan utihne, Isus preuzima riječ. No, to ne započinje u Nazaretu, nego u Galileji. U tom hodu između Jordana, pustinje, Nazareta i Galileje vidi se duboka logika Božjeg djelovanja: ništa se ne preskače. To je put koji ne traži brzinu, nego vjernost vremenu koje Bog određuje, ne žurbu, nego strpljivu poslušnost. Nakon Ivanova uhićenja Isus ne reagira impulzivno, jer zna da se Božja povijest ne pokreće nervozom, nego Očevim ritmom. On ne ubrzava događaje, ne pokušava silom ispraviti ono što još nije došlo do svoga kraja. Time pokazuje da je vjera prije svega povjerenje u vrijeme, a ne samo u ishod. U evanđeljima često čitamo da Isus govori o ”svome času” koji još nije došao (usp. Iv 2,4; 7,30). Taj ”čas” je duboka svijest da Bog djeluje postupno, često nevidljivo, u jednom ritmu, i da se prava plodnost događa onda kad se ne opiremo tome.