Kad Bog nedostaje, posao može ići dalje, kuća može ostati uređena, riječi mogu zvučati pametno, a dani mogu biti ispunjeni obavezama – ne raspadne se odmah sve izvanjsko. Ali iznutra polako nestaje osovina oko koje se život okreće. Sve još stoji, a ipak više ništa nema pravu težinu. Čovjeku naizgled ne nedostaje ništa određeno, a ipak osjeća da mu fali nešto. Kad Bog nedostaje, tada se sve počinje mjeriti uspjehom, učinkovitošću, dojmom i rezultatom, tj. život se svodi na preživljavanje ili na potragu za kratkim zadovoljstvima. A čovjek nije stvoren za mrvice. Kad Bog nedostaje, čovjek lako zaboravi da nije samo biće potreba, nagona i prolaznosti, nego netko tko je pozvan, ljubljen i stvoren na sliku Božju (Post 1,27). Bez Boga čovjek zaboravi tko je. Zato su vremena bez Boga često ispunjena dubokom potištenošću. Čovjek može živjeti među ljudima, a biti strašno sam. Može imati tisuću mogućnosti, a osjećati da nema kamo. Tamo gdje Bog iščezne iza horizonta, nada se pretvara u računicu, a srce ostaje nezaštićeno pred strahom od gubitka i besmisla. Kad Bog nedostaje, nedostaje naposljetku dom. Ne kuća, ne mjesto, nego iskustvo da svijet nije slučajan i da naš život nije bačen u prazno. Kad Bog nedostaje, nedostaje izvor smisla, mjera istine, sigurnost ljubavi, snaga nade, nedostaje ono po čemu sve dolazi na svoje mjesto. Kad Boga vratimo u naš život, ne mora se odmah promijeniti sve oko nas, ali se polako počne mijenjati način na koji sve nosimo. Jer gdje je Bog, tamo i tama više nije posve tama. Tamo i praznina dobiva smisao. Tamo čovjek ponovno postaje netko tko ne živi samo od sebe, nego od Onoga koji ga je prvi ljubio.