Kad bih se ponovno rodio, ne bih poželio drukčiji život. Manje bih govorio, a više slušao, ne zato što bih znao manje, nego zato što bih ranije shvatio da se istina često skriva u tišini drugoga. Manje bih se bojao pogrešaka, jer bih znao da Bog ne gradi čovjeka od savršenih poteza, nego od iskrenih pokušaja. Više bih pazio na male stvari, jer se upravo u njima skriva vječnost. Jedan pogled, jedna riječ, jedno nenametljivo dobro često nose veću težinu od velikih planova. Ranije bih shvatio da Bog ne dolazi bučno, nego kao tiha blizina koja čeka da joj se napravi prostor. Ne bih tražio novi početak izvan sebe, nego bih dopuštao da se u meni svaki dan rađa novi čovjek, onaj koji zna da je voljen i onda kada nije jak, uspješan ili siguran. Nosio bih isti život, ali bih ga drugačije držao u rukama. Ne bih ga stezao iz straha da nešto ne izgubim, nego bih ga primao kao dar koji se uči darivati. Ne bih tražio manje rana, nego više smisla u onima koje bih opet nosio. Ne bih pokušavao biti jači, nego istinitiji. Ne bih se uspoređivao s drugima, jer bih znao da usporedbe kradu radost i mute pogled. Ranije bih naučio da je vjernost važnija od uspjeha, a strpljivost dublja od brzine. Više bih pazio komu dajem svoje vrijeme. Ne bih ga rasipao na dokazivanja, nego bih ga čuvao za susrete s dragim ljudima. Možda bih ranije shvatio da Bog ne traži savršene ljude, i da svakim danom daje priliku za novi početak.