To je priča o čovjeku koji gradi, ali ne gleda odakle uzima materijal. Rad postoji, trud također, ali izvor je pogrešan i rezultat može biti samo krhak. Suvremeni čovjek često nalikuje tom radniku. Traži smisao, želi izgraditi čvrst život, istinske odnose, vjeru koja će izdržati. Ali sve miješa. Malo istine, malo mišljenja, malo komocije, malo straha. I onda se čudi što ništa ne drži zajedno. Kao da bi se sklad mogao roditi iz onoga što se ne slaže. Krist govori drugačije, ali cilja na istu stvarnost. Kaže da kuća sagrađena na pijesku ne opstaje kad dođe oluja (Mt 7,26–27). Problem nije u oluji. Ona će uvijek doći. Problem je u tlu, a još više u izboru tla. Jer graditi na pijesku nije sudbina, nego odluka. Postoji u nama i suptilnija napast. Ponekad znamo da je materijal loš, ali ipak nastavljamo. Kao da se nadamo da će uz dovoljno truda i pijesak jednom početi držati. Kao da iskrenost može zamijeniti istinu. Ali život ne funkcionira tako. Ono što nije utemeljeno u dubini uvijek se na kraju raspadne. Blaise Pascal piše u svojim Misli da čovjek ne zna ostati u miru u svojoj sobi. Trči, puni se, uznemiruje se. Možda upravo zato da ne vidi da ono što gradi nema čvrst temelj. Aktivnost daje privid sadržaja, ali ne stvara čvrstoću. Zato treba priznati da neke stvari i započeti ispočetka. Ali upravo tu počinje prava gradnja. Sporija, zahtjevnija, ali i mirnija. Jer kad je materijal ispravan, više nema iznenađenja. Ono što je sagrađeno stoji. I srce se prestaje čuditi, jer napokon otkriva jednostavnost života utemeljenog na onome što ne vara.