U izvještaju iz Evanđelje po Luki (Lk 24,13–35) vidi se zanimljiv obrat: učenici najprije odlaze iz Jeruzalema prema Emausu, kao ljudi koji su razočarani i koji se zapravo povlače iz događaja koji su ih slomili. Njihov hod prema Emausu više je unutarnje stanje nego geografski put, to je udaljavanje od nade. Ali nakon što prepoznaju Isusa u lomljenju kruha, događa se nešto presudno. Tekst kaže: ”U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem” (Lk 24,33). Dakle, ne ostaju u Emausu, ne vraćaju se ”svome starom životu” u smislu zatvaranja u privatnost i sigurnost. Naprotiv, odmah se vraćaju tamo odakle su otišli, među zajednicu učenika. To je snažna poruka. Emaus nije njihov konačni dom. Emaus je bio mjesto bijega, ali ne i mjesto poslanja. Susret s Uskrslim vraća ih na pravi put, natrag u zajedništvo i svjedočanstvo. U tome se krije i dublje duhovno značenje. Čovjek često misli da će ”doma” biti tamo gdje se može skloniti od razočaranja, ali evanđelje pokazuje da je pravi povratak zapravo povratak Bogu i drugima. Kako je lijepo zapisao Henri Nouwen u djelu Povratak razmetnog sina: ”Dom nije mjesto bez boli, nego mjesto gdje bol može biti prihvaćena i preobražena.” Učenici iz Emausa nisu se vratili starom domu, nego su pronašli novi smisao doma, u zajedništvu i u živom odnosu s Kristom. I zato njihov put ne završava u Emausu, nego tek tamo zapravo počinje.