Ako pod normalnim mislimo na ono što svijet smatra moćnim i uspješnim, onda nije. Ako pod normalnim mislimo na ono što je dosljedno Božjoj ljubavi, onda jest. Jer ‘’Bog je ljubav’’ (1 Iv 4,8), a ljubav koja ne ide do žrtve ostaje riječ. Bog bi, po našoj prirodnoj predodžbi, trebao biti jak, nedodirljiv, uzvišen. No, On se nije ‘’kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni… postavši poslušan do smrti, smrti na križu’’ (Fil 2,6–8). To teologija naziva ‘’Božjim samoponiženjem’’. Isus Krist na križu nije poraz Boga, nego razotkrivanje kakav je Bog. Nije Bog koji spašava izvana, s distance, nego Bog koji ulazi u ljudsku bol. Istina o Bogu ne nalazi se u našim projekcijama moći, nego u Isusovoj poslušnosti Ocu, u darivanju sebe do kraja. Križ nam zapravo postavlja dublje pitanje: kakvog Boga želimo? Boga koji rješava probleme silom ili Boga koji ulazi u naše tame? Na Golgoti ne visi ideja, nego osoba. Možda najteže u svemu nije prihvatiti da je Bog bio raspet, nego povjerovati da je takva ljubav upućena meni.