Vama koji ste me rodili, koji ste me iz ljubavi izrekli svijetu prije nego što sam znao izgovoriti ijednu riječ; koji ste me nosili u srcu prije nego u naručju. Vi ste moje prvo jutro, prva molitva što nije trebala riječi, prvi osmijeh koji je pobijedio moj plač, prvi dom u kojem sam naučio da ljubav ima lice. Vi, bake i djedovi, čuvari ognjišta i tišine, vi ste korijenje koje se ne vidi, a po kojem stablo ostaje uspravno i kada zapušu najjači vjetrovi. U vašim su dlanovima godine ispisale evanđelje rada, žrtve bez buke, dobrote bez računa, vjernosti koja nije tražila pljesak. Od vas sam naslijedio više od imena i prezimena. Naslijedio sam pogled koji zna prepoznati čovjeka, srce koje ne odustaje, ruke koje se ne boje služiti. Ako u meni ima svjetla, to je plamen koji ste vi zapalili. Ako u meni ima dobrote, to je sjeme koje ste vi posijali. Ako u meni ima vjere, to je molitva koju ste živjeli i onda kada je niste izgovarali. Vi ste moje jučer koje mi otvara sutra. Moji korijeni. Moje pamćenje. Moja tiha snaga. I kad jednom vaše ruke više ne budu mogle zagrliti moje, vaša će ljubav ostati kao miris kruha iz djetinjstva, kao zvuk zvona u nedjeljno jutro, kao svjetlo koje se ne gasi ni kada padne noć. Zato danas ne kažem samo hvala. Kažem - nosit ću vas u svojim koracima, u svojim molitvama, u svakom dobru koje učinim. Jer čovjek nikada ne hoda sam. Hoda na ramenima ljubavi onih koji su ga prvi voljeli.