Svećenici ne odrješuju grijehe u svoje ime niti po vlastitoj moći, nego u ime Isusa Krista i po autoritetu koji im je On povjerio u Crkvi. Temelj toga nalazi se u samom evanđelju, kada uskrsli Isus dahne nad učenike i kaže: ”Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su” (Iv 20,22–23). Zato se u sakramentu pomirenja svećenik pojavljuje kao služitelj, a ne kao gospodar milosti. On stoji pred čovjekom u ime Krista, i u ime Crkve, ne kao sudac koji presuđuje vlastitom savješću, nego kao onaj kroz kojega Krist nastavlja svoj čin opraštanja. Joseph Ratzinger u knjizi Poziv na zajedništvo piše da Crkva u sakramentima nikada ne djeluje ”iz sebe”, nego uvijek ”od Krista prema čovjeku”. To je osobito vidljivo u ispovijedi, gdje svećenik ne govori kao privatna osoba, nego kao glas Crkve koja je već uronjena u Kristovo milosrđe. Zato i odrješenje nije psihološka utjeha ni ljudska potvrda, nego čin u kojem Crkva jamči da je oproštenje stvarno, objektivno, darovano. Klasična formula odrješenja to jasno izražava: ”Ja te odrješujem…” nije osobno ”ja”, nego ”ja” službe, ”ja” Crkve koja govori Kristovim autoritetom. U sakramentu ispovijedi Krist se približava čovjeku i ulazi u njegovu ranjenost, a ta se blizina konkretizira kroz ljudski glas i geste svećenika. Zato vjernik, kad prima odrješenje, ne susreće prvenstveno svećenika, nego živoga Boga koji po Crkvi nastavlja govoriti: ”Idi u miru.” Ispovjedaonica nije sudnica, nego mjesto uskrsnuća, prostor u kojem mrtvo ponovno postaje živo. Svećenik u ispovjedaonici je ”ikonâ Očeva zagrljaja”, on izgovara riječi oproštenja, ali Bog je onaj koji obnavlja slomljeno. Ispovijed je zato ”najnježniji dodir Crkve s ljudskom ranom” (Daniel-Ange, Ton regard change le monde).