Postoje ljudi koji nemaju pravo na riječ u društvu jer nisu naučili vikati, nisu vježbali laktove niti se snalaze u igrama moći koje traže ”dogovore” umjesto istine. Ne vjeruju da su uopće važni jer su prečesto bili naučeni da se povuku, da ne smetaju, da budu zahvalni za malo koje im se ostavi. Njihova šutnja često se čita kao slabost ili nezainteresiranost, a zapravo je plod dugog iskustva u kojem su njihove riječi prečesto bile ignorirane ili okrenute protiv njih. Društvo koje nagrađuje brze odgovore i samouvjerene nastupe rijetko ima strpljenja za one koji govore tiho i promišljeno. A istina je da bi upravo njihova riječ, pročišćena patnjom i bez potrebe za dokazivanjem, mogla unijeti mjeru, dubinu i humanost u razgovore koji su često prazni. Oni nemaju pravo na riječ samo zato što svijet ne zna slušati. Ali njihova riječ je važna, i čeka društvo koje će imati hrabrosti stati, utihnuti i čuti ono što se govori.