Vrijednost uvijek privlači pažnju, ali ne uvijek dobronamjernu. Ono što je plitko i prolazno rijetko koga zanima, dok ono što ima dubinu, smisao i plodove često postaje meta zavisti, prisvajanja ili marginaliziranja. To je tako u životu: trud koji rodi nešto stvarno izaziva reakcije, jer razotkriva. Čovjek koji gradi nešto vrijedno, bilo da je riječ o radu, odnosu, zajednici ili unutarnjem životu, ulaže sebe. I upravo to ”sebe” neki će pokušati uzeti, ne zato što razumiju vrijednost, nego zato što je ne žele ili ne znaju stvoriti. Lakše je prisvojiti nego graditi, lakše je uzeti plod nego strpljivo nositi težinu rasta. U tome nema ničega novoga; povijest je puna primjera u kojima su oni koji su sijali ostajali bez žetve, a oni koji nisu orali dolazili prvi po plod. No, to nas ne smije učiniti ogorčenima ni zatvorenima. Vrijedno se gradi da bi služilo. Kada to postane jasno, tada ni pokušaji oduzimanja ne mogu razoriti smisao učinjenoga. Možda će nam uzeti ime, priznanje ili vidljivi rezultat, ali neće moći uzeti istinu da smo gradili pošteno i s ljubavlju. U duhovnom smislu, vrijedno je uvijek pomalo izloženo križu. Čovjek koji to shvati ne prestaje graditi zbog straha da će mu netko uzeti, nego gradi još čišće, još slobodnije.