Čitamo u evanđelju po Marku: ”Jer im bijaše protivan vjetar, vidjevši kako se muče veslajući, Isus dođe k njima hodeći po moru” (usp. Mk 6,48). Ne dolazi u trenutku kada je more mirno i kada vesla lako klize po površini, nego baš onda kada se učenici muče, kada su iscrpljeni, kada imaju osjećaj da se sav njihov trud rasipa u vjetru koji puše u pramac. I u tom iskustvu nemoći događa se nešto neočekivano – Isus dolazi. Dolazi, ali ne utišava odmah vjetar, ne ulazi u lađu kao netko tko preuzima kormilo, nego hoda po moru, po onome što njih plaši i nad čim nemaju kontrolu, ne uklanja kaos, nego ga nadilazi. Hoda po njemu. Time poručuje da Bog ne dolazi tek nakon što se oluja smiri, nego dolazi usred oluje, ”u noći”, u trenutku kad snage ponestaje. Isus ne dolazi zato jer su ga učenici pozvali, nego zato jer ih je vidio. Njegov pogled prethodi njihovoj molitvi. To je snažna utjeha: postoje trenuci kada smo životno iscrpljeni i slomljeni, ali smo viđeni. Bog nas vidi, Bog je blizu. Karl Rahner je govorio da je vjera često tiha izdržljivost u tami, povjerenje bez osjećaja sigurnosti. Učenici upravo to žive: veslaju bez jasnog ishoda, no, ne odustaju. Bog je blizu, ali ga mi ponekad ne prepoznajemo, jer dolazi drugačije nego što si zamišljamo. No, On sigurno dolazi.