Ivanov prst nije prst koji optužuje, niti prst koji tumači, nego prst koji upućuje. On ne pokazuje sebe, ne traži potvrdu vlastite važnosti, nego se do kraja troši u jednoj jedinoj kretnji: pokazati Isusa. U tom prstu sabrana je poniznost proroka koji zna da istina ne pripada njemu, nego da mu je povjerena kako bi bila predana dalje. Ivanova riječ je kratka, ali njegov prst odlučan pokazati ”Jaganjca Božjega” (Iv 1,29). Istinski svjedok nikada ne staje između Boga i čovjeka, nego se povlači kako bi pogled mogao slobodno proći. Ivanov prst postaje tako ispit savjesti za Crkvu i za svakoga od nas. Često pokazujemo na sebe: na vlastite zasluge, stavove, uspjehe, na vlastitu ispravnost. Novine su prepune izvješća o crkvenim događajima koji često nisu ni jedinstveni ni kvalitetni. ”Hvalite me usta moja” – eto o čemu se radi. Nimalo evanđeoski. Zamislimo samo da je Ivan tako postupio. Ne smijemo privlačiti pažnju na sebe, ne trebamo stalno braniti ni dokazivati vlastitu ispravnost. Trebamo izabrati život bez pompe i pažnje, poput Ivana. Naše riječi i naše šutnje trebale bi upućivati na Krista. Duhovna zrelost nije u tome da budemo viđeni, nego da kroz nas Isus može biti prepoznat od ljudi s kojima živimo.