Postoji jedno mjesto u Evanđelju koje ne odiše čudima, nego domom. To je Betanija. Ondje ne nalazimo mnoštvo, rasprave ni protivnike. Ondje nalazimo prijatelje: Martu, Mariju i Lazara. Evanđelist jednostavno kaže: ”Isus ljubljaše Martu, njezinu sestru i Lazara.” (Iv 11,5) Kako je lijepo znati da je Božji Sin imao mjesto na zemlji gdje nije morao nikome ništa dokazivati. Dom u koji je mogao doći umoran. Ljude pred kojima je mogao šutjeti. Prijatelje s kojima je mogao dijeliti kruh, radost i suze. U Betaniji Marta poslužuje. To je njezin jezik ljubavi. Marija sjedi do Isusovih nogu. To je njezin odgovor na Božju blizinu. Lazar jednostavno sjedi za stolom s Isusom. On je živi znak da prijateljstvo s Kristom pobjeđuje smrt. Svaki od njih ljubi Isusa na svoj način, a Isus ih ljubi svakoga upravo takvoga kakav jest. Jesmo li mi Betanija za Isusa? Postoji li u našem srcu mjesto gdje se On osjeća dobrodošlo? Gdje može ”ostati”? Gdje ga ne primamo samo kao Gospodina kojemu se klanjamo, nego kao prijatelja? Betanija nije bila savršena kuća. U njoj je bilo nesporazuma, žalosti, smrti i suza. Ali bila je kuća u kojoj je Isus bio ljubljen. I to je dovoljno. Gospodine Isuse, učini i moj dom Betanijom. Nauči me Marijinoj sabranosti, Martinoj velikodušnosti i Lazarovu povjerenju. Dođi kad sam radostan. Ostani kad sam umoran. Plači sa mnom kada plačem. I pozovi me po imenu kad mi se učini da je sve završilo.