”Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” (Mt 11,25). Kada Isus hvali malene, zapravo slavi otvorenost srca. Ponekad nam se čini da Božja blizina dolazi u trenucima koji bi trebali biti veliki, jasni, gotovo spektakularni, ali su samo maleni spremni dopustiti da im Bog pomakne pogled, da ih iznenadi, da ih vodi. Maleno u Božjem svijetu nije nedostatak, nego mjesto gdje se događaju čuda (Mk 4,30–32). Božji dodir najjasnije osjeća ”u onome što nikada ne privuče pozornost svijeta, ali uvijek dirne srce” (Henri Nouwen). Isus ne traži naša postignuća, nego našu raspoloživost. Ne trebamo biti ”netko” da bi nam poklonio svu pažnju, dovoljno je ostati malen. Često očekujemo znakove koji će nas prenuti i usmjeriti, potvrde koje će nas učiniti sigurnima. No Bog najčešće bira drugačiji put i tiho kuca na vrata srca. Skrovitost je Isusov stil. Kad čitamo kako pristupa Samarijanki kod bunara (Iv 4), vidimo da razgovor započinje običnom žeđi, sasvim svakodnevnom potrebom. Ništa se veličanstveno ne dogodi na početku, nema čuda ni znakova. Samo jednostavan razgovora. I upravo ondje, u onome što svijet ne bi ni zabilježio, događa se jedan od najdubljih susreta u cijelom evanđelju. Slično se događa i Mariji u Nazaretu. Luka opisuje kako je ostala ”sva smetena” (Lk 1,29), ali i kako je sve događaje ”pohranjivala i prebirala u svom srcu” (Lk 2,19). Božje djelovanje prepoznajemo tek kad mu damo vremena da u nama dozrije. Tamo gdje svijet vidi običnost, srce vidi dar; tamo gdje drugi vide tišinu, srce čuje obećanje. Kad dopustimo sebi stati i pogledati unatrag, otkrivamo da su nas najdublje formirali trenuci koje nitko drugi nije primijetio: susret koji nas je dirnuo iznutra, riječ koja je zazvučala iskrenije od mnogih glasnih govora, šutnja koja nas je utješila više od ijedne velike geste. Možda će to jutros biti osmijeh starici koju ćemo sresti na putu do crkve, ili tišina klupe u Šenkovcu na kojoj smo prvi put shvatili da nas netko sluša i uzima za ozbiljno, možda je to sitna zahvalnost koja se pojavi u nama bez prepoznatljivog razloga. Sve te stvari izmiču pogledima, ali ne izmiču duši. A duša, kad se tome prepustimo, otkriva da je Bog u neupadljivom, ondje gdje ništa ne želi pažnju, ondje gdje svijet prolazi dalje, a srce ostaje i prepoznaje da je prošao Bog. Kad život gledamo Isusovim očima, tada malene geste – kratka molitva izgovorena u tišini, jednostavno dobročinstvo koje nitko ne vidi, pogled koji nekome vraća dostojanstvo – mijenjaju svijet. Tada naša svakodnevica postaje prostor u kojemu se, kao u Betlehemu, rađa nešto veće od nas samih. Tada se događa ono najljepše: vidimo sebe i druge onako kako nas vidi Bog, s nježnošću koja preobražava.