Isusova nejasnoća nikada nije bila nebriga ili izbjegavanje odgovora, nego način da čovjek prohoda vlastitim putem prema istini. U evanđeljima, osobito u Ivanovu, Isus govori u slikama koje su jasne tek onome tko se njima dopusti zahvatiti. Kada Isus kaže npr. Nikodemu da se treba ponovno roditi (Iv 3,3), on mu ne daje gotovu formulu, nego ga poziva da sam otkriva što znači roditi se ”odozgor”. Isusova ”nejasnoća” je pedagogija ljubavi – ne daje brze odgovore jer brzi odgovori ne mijenjaju život, jer ih je teško brzo usvojiti. Kada mu postave pitanje o tome gdje stanuje, Isus jednostavno kaže: ”Dođite i vidjet ćete” (Iv 1,39). To je poziv na iskustvo, ne na definiciju. U svojim komentarima Ivanovih tekstova Yves Congar je naglašavao da su upravo takvi trenuci mjesto gdje se vjera rađa, jer kada bi sve rekao unaprijed, više ne bi bilo prostora za slobodu, a sloboda je ono mjesto gdje ljubav može rasti. Tek se kroz vrijeme otkriva zašto Isus nije htio sve izgovoriti do kraja: jer istina koju izgovara nije teorija, nego život, a život se ne može prepričati ni sažeti u jasan, brz i konačan odgovor. Možda je zato Isus bio nejasan: jer nas je učio da ono najvažnije otkrivamo polako, u tišini, u hodu, u traženju. Uvijek dovoljno da krenemo, ali nikada toliko da se više ne pitamo. Jer onaj tko se prestane pitati, prestaje rasti. U Iv 16,12 Isus izgovara važnu rečenicu: ”Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi.” On ne želi da mu učenici budu pasivni primatelji, nego sudionici puta, ljudi koji u sebi obrađuju ono što su čuli. Isus ne ulazi u naš život kao arhitekt koji donosi gotove nacrte, nego kao suputnik koji nas poziva da gradimo s njim. I zato se Njegova riječ otvara tek onome tko se ne boji živjeti pitanja. U konačnici, Bog nudi istinu kao put kojim se hoda, a ne kao definiciju koju se usvaja.