Isuse, tvoj sam svećenik, i ništa svoje nemam više. Ruke si moje uzeo za svoje djelo, a srce za svoje tišine. Kad put postane dug i težak, kad riječi izgube sjaj, podsjeti me da nisam pozvan da budem uspješan, nego da budem tvoj. Kad ostanem sam pred oltarom, u večerima bez odgovora, daj da osjetim kako stojiš kraj mene kao prijatelj koji ne odlazi. Isuse, tvoj sam svećenik. Ne po svojoj snazi, ne po svojim zaslugama, nego po milosti koja me izabrala. Nauči me ljubiti ljude strpljivo i vjerno, nositi njihove suze, slušati njihove tišine i u svakome prepoznati tvoje lice. Ako me pohvale, sačuvaj me od oholosti. Ako me zaborave, sačuvaj me od gorčine. Ako me rane, nauči me praštati. I kad jednom dođe posljednji dan, kad se ugasi glas propovijedi i umuknu koraci po župnim stazama, neka ostane samo jedna istina: da sam te volio koliko sam znao, da sam služio koliko sam mogao, i da sam do kraja ostao tvoj svećenik.