Samo Isus na Golgoti pravi je i jedini kralj. Kako to? U doba Sudaca, Hebreji su očajnički osjećali potrebu za kraljem: ”Treba nam kralj! […] Naš će nas kralj voditi, ići će pred nama i boriti se za nas” (1 Sam 8,19–20). Onom razbojniku s desne strane, u trenutku potpunog sloma, zadnje što je palo na pamet, bila je molitva: ”Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” (Lk 23,42). Zašto govori o Isusu i njegovom kraljevstvu? Zato što je Isus jedini koji je raspet s njim. Samo takav može biti njegov kralj, jer samo on ide s njim do kraja. Onog dana na Golgoti nitko drugi to nije shvatio. Kralja nisu prepoznali ni glavari svećenički, ni starješine, ni rimski vojnici. Bili su na Golgoti, gledali ga, ali nisu ga vidjeli jer nisu bili raspeti s njim. Onaj koji je raspet s nama, zaslužuje biti kralj našeg života! Kad nas životne zablude razgole, kad više ne razumijemo put, i kad bi najlakše bilo otići – On ostaje! Ostaje u svim nijansama našeg života, u radosti i lomovima, u zdravlju i u bolesti, i zato je kralj našeg života.