Na zidu svoje kabine jedan američki mornar u Drugome svjetskom ratu imao je zalijepljenu ovu molitvu: ”Bože, tvoje je more tako veliko, a moj je brod tako malen. Ako nemaš kako drugačije, prepuštam ti svoj brod.” Molitva se pripisuje nepoznatom vojniku ili mornaru koji je time htio izraziti svoje pouzdanje u Boga usred ratnih oluja. Taj stih postao je poznat i kao ”Molitva maloga broda”, a često se koristi u kontekstu duhovnog predanja, pogotovo u trenucima nesigurnosti i životnih oluja. U toj slici ”malenoga broda” na velikome moru, odzvanja svijest o vlastitoj slabosti i Božjoj veličini, i još više – o pouzdanju u Boga. Tko se obrati tim riječima Bogu, ne očajava, nego se predaje: ”Ne znam kamo, ne znam kako, ali ako ti vodiš, neka bude kako Ti hoćeš.” More života uistinu zna biti nepredvidivo, no Bog nikad ne gubi iz vida naš ”mali brod”. On mu je i svjetionik i kapetan – ako mu damo kormilo. I kad će nam se učinit da je zaspao na pramcu, vjera će nam potvrdit: ”On je tu. On zna. On te vidi.” Kad bi more uvijek bilo mirno, a sunce sjalo, i kad bi nam obzor bio jasan, ne bismo trebali vjere, bilo bi nam svejedno – ostali bi u plićaku. No, On nas vodi na pučinu, gdje je dublje, opasnije… ali i svetije. Tamo se više ne možemo osloniti na sebe, nego samo na Njega.