U sebi nosimo duboku čežnju da budemo viđeni, prepoznati i voljeni. Ipak, u Evanđelju otkrivamo Isusa kojega ne privlači ono što ljudi obično nazivaju „onim nečim“. Ne privlače ga iznimni talenti, savršeni karakteri ni neobične sposobnosti. Njega privlači srce koje je otvoreno. Petar nije imao „ono nešto“ po ljudskim mjerilima. Bio je nagao i često je griješio. Matej je bio carinik kojega mnogi nisu voljeli. Marija Magdalena nosila je svoju tešku prošlost. A ipak su svi oni privukli Isusov pogled. Evanđelje pokazuje da Isus ne traži nešto posebno u čovjeku kako bi ga zavolio. On najprije ljubi, a iz te ljubavi rađa se sve ostalo. Privlačim li Isusa? Možda zvuči neobično, ali ne moramo privući Isusovu pozornost. Već je imamo. U Evanđelju nigdje ne vidimo ljude koji su morali učiniti nešto spektakularno da bi ih Isus primijetio. Naprotiv, njegov pogled prethodi našem traženju, njegova ljubav našem odgovoru. Ako ipak pitamo što možemo učiniti, odgovor je jednostavan: budimo iskreni pred njim. Isusa najviše privlače ljudi koji ne glume. Slijepac viče da ne vidi. Gubavac priznaje svoju bolest. Petar nakon čudesnog ulova kaže: ”Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5,8). Oni mu ne nude svoje vrline, nego svoju istinu. Bogu ne treba pokazivati najbolje dijelove sebe, jer On najčešće ulazi upravo kroz one koje bismo najradije sakrili. Ako želimo rasti u blizini s Njim, pokušajmo svaki dan stati pred njega bez maske. Recimo mu što nas raduje, što nas boli, čega se bojimo i za čim čeznemo. Ne zato da bi nas tek tada primijetio, nego zato da bismo sve više otkrivali koliko smo mu već važni.