Isus je otišao na odmor. Zamolio nas je da ga pustimo da malo dođe k sebi. Nakon mjeseci propovijedanja, ozdravljanja i susreta s nama, trebalo mu je malo predaha. Ali sada se vratio. S nama mu je uvijek najljepše. Lijepo je odmoriti se, isključiti telefon, zaboraviti na sat i obveze, ali mi smo posebni. S osmijehom nam danas kaže: ”Lijepo je ponovno vas vidjeti, nastavljamo s našim druženjima.” Možda nećemo promijeniti svijet, ali želimo promijeniti ozračje u svojoj obitelji, na radnom mjestu, i u župi – svojim osmijesima, strpljenjem, riječima ohrabrenja ili trenucima pažnje za svakoga. Isti smo, ali s obnovljenim srcem. Možda zvuči neobično da se Isus vraća s godišnjeg jer evanđelja ne govore o godišnjem odmoru u našem smislu. Ali govore o nečemu što je jednako važno – o trenucima kada se Isus povlači. Odlazi na osamu. Plovi jezerom. Penje se na goru. Boravi u kući prijatelja. Moli. Šuti. Odmara. To znači da odmor nije suprotnost ljubavi ili gubitak vremena. Bog koji je postao čovjek nije živio u neprekidnoj aktivnosti. Znao je da srce koje ne zastane s vremenom postane umorno, a umoran čovjek teško ljubi. Zato Isusu nijedna osama nije bijeg od ljudi, nijedan predah nije izgovor da zaboravi svoje poslanje. Nakon odmora nastavlja susretati bolesne, slušati izgubljene, podizati klonule i naviještati Kraljevstvo Božje. To je poziv i svakome od nas. Ljeto, godišnji odmor i slobodni dani dar su koji treba zahvalno primiti. U njima otkrivamo ljepotu mora, planina, obitelji, prijatelja i tišine. Ali pravi odmor ne udaljava nas od života, nego nas u život vraća s novom snagom. Nakon njega ne nosimo samo preplanulu kožu ili lijepe fotografije, nego mirnije srce, bistriji pogled i više prostora za druge. Jer ljubav se uvijek vraća. Ona se odmori kako bi mogla još bolje služiti. Neka naš povratak nakon odmora bude više od povratka obvezama. Neka bude povratak poslanju koje nam je Bog povjerio – da ondje gdje živimo budemo znak njegove dobrote, mira i ljubavi.