Jedan od načina na koji izražavamo svoju zahvalnost, i naše divljenje nekome, je da mu kažemo da smo ponosni na njega. Diviti se nekome i reći mu da smo ponosni na njega, jest vrlo važno u odnosima među ljudima. Važno je to i za Boga. Može li Bog biti ponosan na nas? Primijetimo da se Gospodin pohvalio Jobom. Sotoni je rekao: ”Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!” (Job 1, 6-22) Nama se ponekad čini da je to (pre)ljudski način govora i da Bogu ne priliči da nas hvali. Uostalom, što imamo, a da nismo dobili. Ne donosimo mu ništa osim onoga što je on nama dao prvi. Isus čak kaže da smo beskorisne sluge (Lk 17,7-10). Međutim, kada dajemo sve što imamo i što jesmo za Boga, to postaje sasvim moguće i normalno. Biti ponosan nije ništa krivo – ni za Boga, ni za ljude. Bog je ponosan na nas, Bog ima zadovoljstvo vidjeti svoju djecu kako postižu uspjehe, uključuje se u njihove životne radosti i to pokazuje odobravanjem. Bog vidi i najmanje dobro koje činimo i time se ponosi. U apostolskoj pobudnici ”Christus vivit” Papa Franjo mladima ističe sedam biblijskih stihova koji opisuju Božju naklonost prema nama. U šestom ovo ističe: ”Bog želi da znamo kako On u nama prepoznaje ljepotu koju nitko ne vidi.” I citira proroka Izaiju: ”Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim.” (Iz 43,4) ”Bog vas voli”, kaže Sveti Otac. ”Nemojte nikada u to sumnjati, bez obzira na sve što vam se u životu dogodi. U svakom trenutku ste beskrajno ljubljeni.” U Govoru na gori Isus kaže svojim učenicima da ne trebaju trubiti o svojim dobrim djelima i obećava im: ”Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!” (Mt 6,4) Jedino je dakle važno znati pred kime želimo živjeti svoje živote – hoćemo li da nas ljudi vide ili ćemo tražiti Očev pogled.