Kršćanski život je nasljedovanje Isusa Krista, ”imitatio Christi”. S pravom se pitamo – da li se radi samo o imitaciji odraslog Krista. Jer ako ga trebamo nasljedovati ”od njegove kolijevke do groba”, doista je zahtjevno. A trebamo. No, sva sreća da imitacija nije puko kopiranje. Evo, na primjer – kako nasljedovati Isusa izgubljenog u hramu? Nestao je na nekoliko dana, i roditelji nisu znali gdje je. Kako to nasljedovati, imitirati? Izgubljenog Isusa? Isus koji ne slijedi uobičajena pravila ponašanja? Ništa čudno za jednog koji ima 12 godina – ta bio je u pubertetu. Pubertet nije pojava samo modernih vremena. I u ono, i u naše vrijeme, je tako bilo, samo što smo to potisnuli u zaborav. Bilo je, bilo… Zamislimo, Isus je nestao! Nešto mu je puhnulo u glavu i on se izgubio. (Kao odrastao će to isto raditi.) Poslije će svojim roditeljima reći da su morali znati da mu je bilo biti u kući Očevoj. Možeš misliti. Otresti se i reći: ”Zašto ste me tražili?” doista nije lijepo. Roditelji imaju pravo znati gdje su im djeca. To im je i dužnost. Ali, eto, On je Bog i ima valjda pravo na takvo ponašanje. Njegovo objašnjenje je, u svakom slučaju, zabezeknulo njegove roditelje. Mogao ih je npr. lijepo zamoliti da mu to dopuste. Na kraju, roditelji su mu. Kako ga takvog imitirati? Očito – za sve je kriv pubertet. Osim na fizička obilježja, pubertet utječe i na raspoloženje, na emocionalnu stabilnost. Djeca imaju pojačanu želju za osamostaljivanjem, sanjarenjem i često sebe vide u ulozi ”junaka koji pati”, osjećaju dosadu, nemir, potrebu za kretanjem. Sve te promjene, koje ni sami ne razumiju i ne mogu kontrolirati, ih uznemiravaju, narušavaju im osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. I zato se teško nose s primjedbama odraslih. Ne čudi stoga Isusov odgovor nakon Marijine primjedbe da su ga tražili: ”Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (Lk 2, 41-51) I sad ti nasljeduj takvog Isusa?! Sva sreća da je na kraju dobro ispalo. Da je imao djece, vidio bi On kako je to. Ali pazite sad – i On ima djecu, mi smo njegova djeca! Dakle, ipak ih ima, i zna kako je sa adolescentima. Mladi ko mladi (a kad će nego sad kad su mladi!), a stari ko stari – moraju biti zabrinuti i tražiti ih. Za Isusa se kaže da je bio izgubljen i nađen. A što je s djecom koje roditelji na nađu?