”Budite strpljivi prema svemu što je neriješeno u vašem srcu i pokušajte voljeti i sama pitanja. Ne tražite sada odgovore koje ne možete dobiti, jer ne biste mogli živjeti s njima, a bit je u tome da treba sve živjeti. Sada živite pitanja…” (Rainer Maria Rilke). Postoje pitanja koja ne odlaze kad ih pokušamo odgurnuti, ne utišaju se kad ih prekrivamo obavezama i svakodnevicom. Ostaju, tiho prisutna, kao neka unutarnja čežnja koja ne nalazi odmah svoje ime. I prvi korak je to prihvatiti: ne boriti se protiv njih, nego ih pustiti da postoje. Pozvani smo na strpljivost. A strpljivost je način življenja u kojem ne prisiljavamo stvari da sazriju prije vremena. Kao što sjeme ne možemo otvoriti da vidimo kako raste, a da ga pritom ne uništimo, tako ni odgovori ne dolaze ako ih nasilno tražimo. U toj tišini čovjek se ne oslanja više samo na ono što je jasno i sigurno, nego ulazi u prostor povjerenja. I tu se polako mijenja pogled: pitanje više nije neprijatelj, nego put, nije znak da nešto nedostaje, nego da se nešto rađa. Isus Krist često ne daje izravne odgovore, nego vodi čovjeka kroz susret, ne ulazi u naš život zato što smo sve posložili, nego onda kad vidi da ne možemo sami. Često mislimo da moramo najprije srediti sebe, razriješiti svoje sumnje, postati ”dovoljno dobri”, pa tek onda doći k njemu. A evanđelje pokazuje obrnuto. On dolazi u našu nedovršenost, u pitanja koja nemamo snage riješiti, u mjesta gdje smo slabi i nesigurni. Tu se događa susret. Ne kad smo jaki, nego kad smo stvarni. Kad prestanemo skrivati ono što jesmo i dopustimo da nas vidi takve kakvi jesmo. Henri Nouwen je napisao: ”Bog te ljubi ne zato što si dobar, nego zato što si njegov” (Život ljubljenog). To mijenja sve. Ne moramo zaslužiti njegov dolazak. Dovoljno je da mu se otvorimo. Ne čekajmo savršen trenutak. Ne odgađajmo susret.