On čovjeku razotkriva istinu, ali je razotkriva na način koji vraća dostojanstvo. Samarijanki tako jasno kaže: ”Pet si muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž” (Iv 4,18). No, žena se ne osjeća povrijeđeno zato jer je Isus najprije s njom stvorio prostor povjerenja: sjeo je na bunar, tražio vodu za piti, s njom razgovarao, otvorio temu o njezinom životu… U takvoj atmosferi govori istinu o njoj. Ne zato da je ponizi, nego da bi je oslobodio. Kad smo s onim koji nas voli, istina oslobađa. Sličnu logiku vidimo u susretu s preljubnicom (Iv 8,1-11). Isus ne ulazi u igru javnog poniženja. Najprije šutnjom smiruje napetost, zatim izgovara rečenicu koja pogađa savjest svih prisutnih: ”Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.” Kada odu, kaže ženi: ”Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.” Isus ne relativizira grijeh, ali ne uništava čovjeka zbog grijeha. Grijeh razotkriva, a čovjeka podiže. Njegova riječ nikada ne zvuči kao optužba koja zatvara budućnost, nego kao svijetlo za novi početak. Papa Franjo je u enciklici Evangelii gaudium napisao: ”Bog se nikada ne umara opraštajući”. Isus ne dolazi čovjeku da bi ga podsjetio na njegovu prošlost, nego da bi ga osposobio za budućnost. Isus dobo zna da se srce ne mijenja poniženjem nego opraštanjem. Kada čovjek osjeti da je prihvaćen, tada može pogledati istinu o sebi bez straha. Poniženje zatvara srce, ali milosrđe ga otvara. Bog liječi rane.