Umro je u punoj snazi, oko trideset i nešto godina mu je bilo. Sve je završilo naglo, nasilno, i nedovršeno. Čini se doista da je otišao prerano. Mi ljudi mjerimo život količinom učinjenog, trajanjem, rezultatima koje možemo vidjeti i nabrojiti, i zato nam se čini da je iza Isusa ostalo mnogo toga nedovršeno: neozdravljeni, neizrečene riječi, mnogi putevi neprohodani. Čini nam se da je ostao dužan zbog svog preranog odlaska. No, evanđelje nas uči drugačije. U Ivanovu Isus izgovara riječi: ”Dovršeno je!” (Iv 19,30). Kojeg li paradoksa – mi smatramo da je otišao prerano, a On smatra da je otišao baš kad je trebalo. Ono što nama izgleda kao prekinuto, On doživljava kao dovršeno – ispunio je ono zbog čega je došao. Po tome On nije došao izliječiti sve bolesnike. Nije došao riješiti sve probleme svijeta, nego otvoriti put kroz njih. Nije došao produžiti život po svaku cijenu, nego dati smisao svemu. Za Njega spasenje nije u tome da nema križa, nego da križ više nije bez Boga. Mi bismo htjeli da je živio duže kako bi uredio svijet, a ovako, On čini bolje - ostavlja nam prostor za slobodu, za povjerenje, za put koji nije dovršen. I vrijeme za čudesna iznenađenja. Često imamo osjećaj da nećemo stići sve učiniti, da nam život neće biti ”potpun” po ljudskim mjerilima. Isusov ”prerani” odlazak nam tada može postati utjeha. Sreća nije u duljini ni u količini, nego u vjernosti. Antoine de Saint-Exupéry je zapisao da se čovjek mjeri po onome kome pripada, a ne po onome što posjeduje. I makar nije ”stigao sve učiniti”, Isus je pripadao Ocu. I zato mu život nije bio kratak, i nije ga bilo briga je li sve učinio. Pripadao je Ocu i to je bilo dovoljno. Zato i ne slavimo Njegove rođendane po ljudski, ne brojimo mu godine, nego slavimo kako je živio i kako je umro. Za Njega, ono što se na izgled čini kao prerano, postaje početak koji traje.