Zadnje dane svog zemaljskog života Isus želi provesti sa svojim prijateljima (Iv 12,1-11). Sve drugo u tom trenutku za Njega je manje vrijedno…ono neminovno će se dogoditi, ali sad mu trebaju prijatelji. Nije to više samo učitelj koji govori mnoštvu, nego čovjek koji traži blizinu onih koji ga poznaju iznutra. U Betaniji je kuća u kojoj je bio primljen bez uvjeta, gdje nije morao ništa dokazivati. Marta, Marija i Lazar nisu učenici u strogom smislu, nego prijatelji. A prijateljstvo je u zadnjim danima zemaljskog života Isus bilo najpotrebnije. Isus zna što dolazi. Zna da se približava čas u kojem će biti ostavljen, izdan i razapet. I baš zato ne ide prema buci Jeruzalema, nego prema tišini doma. Kao da nam želi reći da pred najveće tame života ne ideš najprije s planovima ni obranama, nego s ljudima koji te vole. Marijina gesta, razlijevanje dragocjene pomasti, nije samo čin pobožnosti. To je čin ljubavi koja ne računa. Ona ne štedi, ne mjeri, ne pita ima li to smisla. Ona jednostavno daje. U tome je prepoznala ono što će uskoro biti objavljeno na križu: ljubav koja se do kraja razlijeva. Prava ljubav uvijek ima obilježje rasipnosti. Isus ne raspravlja, ne objašnjava puno. On prima. Prima ljubav. Prima prijateljstvo. Prima ono što mu ljudi mogu dati. Bog ne prezire ljudsku utjehu. Naprotiv, prihvaća je kao dar. Kad nas stignu naše osobne tame, kad nas pritisnu neizvjesnost ili strah, često tražimo rješenja, odgovore i sigurnosti. A Evanđelje nam šapće da je najprije potrebno tražiti ljude. One uz koje možemo biti bez obrane. One pred kojima ne moramo glumiti. Na kraju – sve se svodi na to. Ne na ono što imamo, ne na ono što možemo kontrolirati, nego na odnose koje nosimo u srcu. ” Bitno je očima nevidljivo” (Antoine Saint-Exupéry u Malom princu). Isus prije križa bira prijateljstvo. Prije patnje bira blizinu. Kad prolazimo kroz vlastite noći, nemojmo biti sami, nego s onima koji su nam darovani.