Na sprudovima Jordana Isus čeka u redu pred Ivanom da bi se krstio kao i svi drugi. Čeka pred čovjekom koji poziva na obraćenje kako bi pripravio Njegov dolazak (usp. Mt 3,2–3.6.8.10–11). Koje li tajne – Onaj koji nema grijeha staje u red s grešnima i svjesno ulazi u vodu u znak pokajanja. Ne poziva se na svoju čistoću, ne zauzima povlašteno mjesto, nego izabire biti tamo gdje su ljudi stvarni, ranjivi i nedovršeni. Bog se ne zgraža nad ljudskom slabošću, nego je poštuje. Njegova svetost ne očituje se udaljavanjem od ljudske tame, nego ulaskom u nju. Bogu znamo često pristupati tek kada se ”sredimo”, kada smo dostojni, čisti i sabrani. Isus, međutim, ide obrnutim putem: dolazi nam ususret kad nismo dostojni ni spremni. Njegov silazak u vodu pokajanja govori da se On ne boji naše nesređenosti, pokazuje da se ne boji naših prijelaza, naših nečistih voda, naših započinjanja ispočetka. On ulazi u iste vode u koje su ljudi položili svoje grijehe i dopušta da ga zaprljaju. Henri Nouwen u svom djelu The Wounded Healer, je rekao: ”Ako želiš spasiti dijete zarobljeno u plamenu, moraš biti spreman i sam izgorjeti”. Nakon požara u noćnom klubu u Crans Montani, svjedoci su govorili o onima koji su se, umjesto da odmah potraže vlastiti izlaz, vraćali natrag u dim i vatru kako bi izveli druge. Neki od njih nisu preživjeli. Ušli su još jednom, i još jednom, sve dok više nisu imali snage ni zraka. Nisu poginuli zato što nisu znali procijeniti opasnost, nego zato što su procijenili da je tuđi život vrjedniji od vlastite sigurnosti.