Za tebe sam se izložio. Imaš pravo na mene. Neobično zvuče te riječi u Božjim ustima. Navikli smo govoriti da Bog ima pravo na nas. Da smo njegovi. Da mu pripadamo. Ali Evanđelje otkriva i nešto gotovo nevjerojatno: On je odlučio pripadati nama. Izložio se pogledu ljudi, njihovim riječima i sudovima. Izložio se nerazumijevanju, odbijanju, izdaji. Nije ostao na sigurnoj udaljenosti. Nije nas volio izdaleka. Došao je blizu. Toliko blizu da sam ga mogao dotaknuti. Toliko blizu da sam ga mogao raniti. Toliko blizu da sam ga mogao pribiti na križ. Ljubav. Ljubav se uvijek izlaže. Tko se ne želi izložiti, može ostati siguran, ali ne može istinski voljeti. A Isus nije izabrao sigurnost. Izabrao je čovjeka. Izabrao je mene. Zato nam i kaže: Imaš pravo na mene. Ne zato što si zaslužio. Ne zato što si dovoljno dobar, dovoljno svet ili dovoljno vjeran. Imam pravo doći jer sam Ti sam otvorio vrata. Imam pravo tražiti Te kada mi je teško. Imam pravo nasloniti se na Tebe kada više ne mogu. Imam pravo reći Ti da me boli. Imam pravo plakati pred Tobom bez objašnjavanja. Imam pravo vratiti se nakon što sam otišao. Ne moram pred Tobom biti gost koji pazi da se predugo ne zadrži. Ti mi govoriš: ”Dođi.” Ne braniš se. Ne skrivaš se. Ne namećeš se. Ostaješ pred čovjekom u malenosti kruha. I ponovno govoriš: Za tebe sam ovdje. Za tebe sam se izložio. Ne boj se približiti. Imaš pravo na mene. I kad jednom povjerujem da imam pravo na Tebe, tada više ne moram imati drugo.