Isusov pogled na narod, opisan u Mt 9,36, jedan je od najnježnijih trenutaka u Evanđelju: ”Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira”. Isusu je žao ljudi jer vidi ono što oni sami možda više ne vide: da su izgubljeni, iscrpljeni, raspršeni, da ih svakodnevica melje. Isusu je žao naroda i zato ga daje učenicima. Sućut ga vodi da svoje djelo povjeri ljudima. Kao da kaže: u vašim rukama želim nastaviti ono što je moje srce započelo. ”Badava ste primili, badava dajte” (Mt 10,8). Sve što jesmo nam je darovano. Sve. Kad počnemo računati, uspoređivati se, braniti svoje, sućut se gubi; ali tamo gdje se prepoznamo kao darovani, možemo i sam darivati bez straha. Najdublja poruka toga što mu je ”žao naroda” je u tome što Bog nikada ne promatra čovjeka s distance. Biblijski Bog nije hladni promatrač nego Onaj koji se solidarizira s ljudskom sudbinom do kraja. Isus ne traži od učenika da izmišljaju nove metode, nego da čine ono što On čini: da liječe bolesne, da uskrisuju mrtve, da čiste gubave, i izgone đavle (Mt 10,8). Time ova Isusova zapovijed postaje životni program obnove svijeta – svaki umorni hod, svaka izgubljenost, svaka raspršenost našega života ima mjesto u Božjem srcu. Tu negdje nalazi se rečenica: ”Žetva je velika, ali radnika malo” (Mt 9,37). Papa Franjo u ”Evangelii Gaudium” podsjeća da se ta Isusova rečenica nikada ne smije čitati kao prigovor, nego kao dar. Velika žetva znači da Bog već djeluje – žetva je već velika; malo radnika znači da ima prostora za svakoga tko želi biti učenik – ima mjesta za svakoga. Isus se ne žali, nego otkriva kako Bog vidi svijet: za Njega je on pun mogućnosti, pun neobrađenih njiva, pun ljudi koji čekaju da im netko priđe s nježnošću. Božja sućut nije nešto što treba zadržati za sebe, nego dar koji postaje živ tek kada ga dijelimo.