Danas se u Crkvi najviše fokusiramo na razne grijehe koji se odnose na ljudsku seksualnost. To je jako važno, jer se radi o strašnom grijehu, ali ništa nisu manje važne i druge devijacije, posebno idolopoklonstvo – grijeh protiv prve Božje zapovijedi: ”Ja sam Gospodin Bog tvoj; nemaj drugih bogova uz mene”. Idolopoklonstvo se sastoji u uzdizanju stvari ili osoba na prvo mjesto u našem životu, na mjesto Boga. Klanjanje pred oltarom materijalizma, koje hrani našu potrebu u izgradnji našeg ega putem stjecanja sve više ‘stvari’, je idolopoklonstvo. Materijalizam je Sotonina zamka da zadržimo naš fokus na samima sebi, a ne na Bogu. Klanjamo se također na oltaru opsjednutosti karijerama i poslovima. Milijuni ljudi provode po 60 i više sati tjedno radeći. Čak i vikendima i za vrijeme godišnjih odmora naša prijenosna računala rade i naše su misli zaokupljene time kako unaprijediti svoj posao, kako ostvariti promaknuće, kako dobiti povišicu, kako zaključiti sljedeći posao. Idoliziramo čovječanstvo kroz naturalizam i moć znanosti što nam daje iluziju da smo gospodari ovog svijeta. Gradimo naše samopouzdanje do božanskih razmjera. Prihvaćamo božanstvo okoliša. U svemu tome, klanjamo se pred oltarom vlastitog veličanja ili vlastitog ispunjenja. Samokontrolu koju toliko očajnički trebamo, s prezirom odbacujemo. Opiremo se svakom naporu pri obuzdavanju svojih apetita. Kad se radi o našim zajednicama, trebamo reći da postoje vjernici koji su spremni prijeći cijelu zemlju kako bi sudjelovali na konferencijama ‘celebrity’ duhovnika. Slijepo prate i slijede sve što im kažu. Njihova riječ je za njih svetinja. Oni su njihovi idoli. Sjetimo se događaja s Kornelijem. Kad je susreo apostola Petra i kleknuo pred njim, Petar mu je rekao da ustane, da je i on samo čovjek poput njega (Dj 10). Postoje vjernici koji odlaze u druge župe da slušaju poruke koje uzbuđuju njihove emocije bez namjere hodanja s Riječi. Ostavljaju vlastitu zajednicu da bi prisustvovali na misi u drugoj, gdje je, po njima, ‘bolje’ bogoslužje. Takvi ne obožavaju Boga nego vlastite interese, stavljajući vlastito zadovoljstvo i zabavu ispred istinskog bogoslužja. Mnogi od propovjednika promiču ‘ja’, ‘mene’, i ‘moju’ kulturu, odnosno, propovijedaju samoostvarenje, ispunjenje i terapiju, a ne ispravnu, biblijsku teologiju. Kako bi privukli ljude u crkvu ne propovijedaju o križu. Ima i onih koji propovijedaju o etničkoj pripadnosti više nego o Božjoj Riječi. Istina, Bog je napravio ljude crnima, smeđima, žutima, crvenima i bijelim, ali svakoga i sve njih – na svoju sliku. Osmislio nas je da imamo razlike u kulturi, u pogledu hrane, odijevanja, jezika i drugih stvari. No, kad se naše etničko razmišljanje nametne biblijskom, postajemo krivci za etničko idolopoklonstvo. Znajmo da lažni bogovi opsjedaju naš duhovni život, a njihova glavna snaga leži u spuštanju vjerničkog garda. Strategija anđela laži je prije svega da nas uvjeri da smo ‘dobri kršćani’, i da se ne trebamo mijenjati. Ali nitko nije siguran od idolopoklonstva. Vrijeme je da napravimo temeljit ispit savjesti s obzirom na Prvu zapovijed.