Kad ne znamo kako dalje, nemojmo donositi velike odluke, nemoj se siliti da odmah razumijemo sve što nam se događa. Bog često ne rasvijetli cijeli put odjednom, nego samo korak koji je pred nama. Ima dana kad je dovoljno samo ostati vjeran malim stvarima: ustati, pomoliti se makar jednom rečenicom, ne zatvoriti srce, ne pobjeći od ljudi koji nas vole. Ne bojmo se. Gospodin ne traži lijepe riječi, nego čovjeka koji mu dolazi iskreno. Kad osjetimo da nas sve pritišće, ne vraćajmo se na ono što je bilo, ali i ne trči predaleko u ono što će biti. Dišimo u ovom danu. U ovom satu. Današnji teret dovoljan je za danas. I zapamtimo: polagan hod nije izgubljen hod. Nekad čovjek najviše raste upravo onda kad mu se čini da stoji na mjestu. Korijen stabla raste u tišini, pod zemljom, i nitko ga ne vidi. Tako raste i duša. Zato polako. Ne zatvarajmo se. Ne odustajmo. I ne mislimo da nas je Bog napustio samo zato što ga sada ne osjećamo jasno. On nam je često najbliže upravo onda kad ga najmanje osjećamo.