Gospodine, htio sam ti donijeti velike pobjede, velika djela i velike riječi. Htio sam da se ponosiš sa mnom, da moj život bude poput stijene i čist poput jutarnje svjetlosti. Htio sam biti onaj koji nikada ne posustaje, koji nikada ne sumnja, koji nikada ne pada. A onda sam otkrio sebe. Otkrio sam svoje slabosti, svoje strahove, svoje rane koje sam skrivao i od drugih i od sebe. Otkrio sam koliko sam malen i koliko često moje ruke ostaju prazne. Mislio sam da ćeš tražiti junaka, a Ti si tražio srce. Mislio sam da ćeš me voljeti zbog moje snage, a Ti si ostao uz mene upravo onda kada sam bio najslabiji. Dok sam Ti nudio svoje uspjehe, Ti si gledao moje suze. Dok sam Ti pokazivao ono najbolje u sebi, Ti si nježno dodirivao ono slomljeno. I polako sam počeo razumijevati - ne tražiš od mene da budem junak koji će zadiviti svijet. Tražiš da budem čovjeka koji će naučiti ljubiti. Ne tražiš nepobjedivost, tražiš vjernost. Ne tražiš savršenstvo, tražiš otvoreno srce. Zato danas više ne želim biti tvoj junak na način na koji sam nekada sanjao. Želim biti tvoj učenik, tvoj prijatelj, tvoj radnik na njivi, tvoje umorno dijete koje se uvijek vraća Ocu. I ako jednom, na kraju puta, u mojim rukama ne bude velikih pobjeda, nego samo nekoliko iskrenih djela ljubavi, nekoliko podignutih ljudi, nekoliko obrisanih suza i srce koje je pokušalo ostati uz Tebe, bit će mi dovoljno. Jer najveće junaštvo nije osvojiti svijet nego ostati uz Ljubav.