Hrvatsko, zemljo moga poziva, tamo se vraćam kad želim razumjeti svoj život, jer ondje gdje je sve započelo. Ondje si me pronašao prije nego što sam znao tražiti tebe. Ondje si izgovorio moje ime na način na koji ga nitko prije nije izgovorio. Sjećam se dana kada je srce počelo slutiti da me zoveš. Nisam imao odgovore na sva pitanja. Nisam znao kamo će me put odvesti. Znao sam samo da me tvoj glas privlači više od svega što sam do tada poznavao. Hrvatska živi u meni. Živi u svakom trenutku kada ponovno osjetim radost što sam tvoj. Živi u zvuku crkvenih zvona koja su me pratila od djetinjstva. Živi u molitvama koje sam naučio klečeći uz jednostavne ljude čvrste vjere. Živi u svakom oltaru pred kojim stojim, u svakoj riječi evanđelja koju naviještam i u svakom čovjeku kojem pokušavam donijeti tvoju blizinu. Ponekad se umorim, Gospodine. Ponekad me godine, brige i odgovornosti udalje od onog prvog zanosa. Tada me ti nježno uzmeš za ruku i vratiš na početak. Vratiš me u Hrvatsku moga poziva, među dane kada je sve bilo jednostavno, kada je bilo dovoljno čuti tvoj glas i krenuti za njim. Tamo ponovno čujem ono jednostavno i snažno: ”Pođi za mnom” (Mt 4,19). Tvoj poziv nije ostao u prošlosti. Svakoga jutra kad otvorim oči, ti mi ponovno povjeravaš svoj put i svoje ljude. Zato i danas gledam put kojim si me vodio. Gledam polja, sela i gradove kroz koje si me pratio. Gledam lica ljudi koje si stavio na moj put. Gledam sve radosti koje si mi darovao i sve križeve koje si nosio sa mnom. I dok zahvaljujem za svaki korak, u srcu osjećam istu želju kao na početku: ostati uz tebe. I nakon svega što sam vidio i doživio u životu, još uvijek vjerujem da je najljepše mjesto na svijetu ondje gdje me ti zoveš. Još uvijek vjerujem da je najveća sreća pripadati tebi. I još uvijek ti želim reći ono što sam ti rekao prvoga dana: Evo me, Gospodine. Hrvatska moga poziva nije samo zemlja iz koje sam krenuo, ona je mjesto gdje si me naučio slušati tvoje srce. Ona je početak priče koju i danas zajedno pišemo. Tamo gdje si ti, tamo je moj dom.