Postoje trenuci u životu kada čovjek jasno vidi da je negdje skrenuo s puta. Tada se u njemu javljaju dvije sile: jedna koja ga zove da se vrati, i druga koja ga plaši onim što ga čeka kada se vrati (Lk 15,1-3.11-32). Strah od pitanja, prigovora i tuđeg nerazumijevanja često zna biti jači od same pogreške. I zato se čovjek ponekad radije zadržava daleko, nego da prizna da je pogriješio. A ipak, smisao povratka ne ovisi o tome kako će drugi reagirati, nego o istini koju čovjek nosi u sebi. U prispodobi o izgubljenom sinu, sin je znao da će se morati suočiti s vlastitim padom. Znao je da se vraća praznih ruku. Ali ono što ga je pokrenulo nije bila sigurnost da će ga svi razumjeti, nego spoznaja da je daleko od doma. Povratak je počeo u srcu, prije nego što je itko išta rekao. Povratak kući uvijek je čin hrabrosti jer znači priznati: nisam bio u pravu. Istina je i to da će se neki usprotiviti. Ljudi često lakše prihvaćaju našu tvrdoglavost nego našu promjenu. Promjena ih podsjeća na vlastite nedovršene borbe. Zato se povratak ponekad dočeka s nepovjerenjem. Ali vrijednost tog koraka ne mjeri se reakcijama okoline. Ona se mjeri mirom koji dolazi kada čovjek ponovno stane na mjesto gdje mu je savjest mirna. Henri Nouwen u knjizi Povratak izgubljenog sina napisao je da je najveći čin slobode dopustiti sebi da se vratimo, čak i kada mislimo da više nemamo pravo na to. Tragedija nije u tome da nas ljudi dovedu u pitanje, nego da ostanemo daleko od mjesta gdje znamo da bismo trebali biti. Često se tek na povratku vidi koliko je dom zapravo bio važan, i koliko je čovjeku potrebno da ponovno stoji tamo gdje više ne mora bježati od istine.