Psalmi često spominju nedužnost srca kao uvjet istinskog zajedništva s Bogom. (Ps 101,2) Ne radi se samo o vanjskom pridržavanju zapovijedi, nego najprije o unutarnjem opredjeljenju – o srcu prožetom iskrenošću, ljubavlju i povjerenjem u Boga. Hoditi u nedužnosti srca znači živjeti pred Bogom bez skrivanja, vjerovati da On sve vodi, da On sve okreće na dobro onima koji ga ljube. (Rim 8,28) To je život u kojem nema glume. Prečesto ”izmišljamo” sliku o sebi, jer se pred drugima i pred sobom, bojimo pokazati slabost i ranjivost. No, pred Bogom, koji poznaje naše srce bolje nego mi sami, maske nemaju nikakvog smisla. On gleda iza riječi, iza naših uspjeha i padova, i vidi istinu o nama. Prestanimo zato igrati uloge, stanimo pred Njega bez uljepšavanja, i dopustimo mu da nas ljubi takve kakvi jesmo: ”Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ.” (Ps 139,1-2). Na ljudskoj razini pad nas posrami, i najradije bismo nakon njega pobjegli i sakrili se ”u mišju rupu”, no po božjem, slabost nas približava Njemu, prestaje biti prijetnja, i postaje prostor susreta. Naše rane postaju svjedočanstvo Božje ljubavi – jer u onome što je najkrhkije u nama, On pokazuje svoju najveću nježnost. Bog ne prezire našu krhkost. Upravo suprotno. U trenucima nemoći, kada se ruše naše sigurnosti, kada padaju maske i nestaje privid snage, Bog nam govori: ”Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje.” (2 Kor 12,9) Bog nas ne ljubi unatoč naših slabosti, nego upravo zbog njih. Slabost tako postaje mjesto gdje prestajemo biti sami sebi spasitelji. U njima učimo predati se, vjerovati, hodati s Bogom kao djeca koja nemaju sve pod kontrolom. Umjesto srama, u nama se rađa zahvalnost, zahvalnost prema Njegovoj beskrajnoj dobroti.