O Alojziju Stepincu se mnogo govori, a rijetko ga se pusti da nas stvarno uznemiri i promijeni. Zatvorili smo ga u govorničke figure, u povijesne rasprave i obrane, a on je bio čovjek koji je hodao blatnjavim ulicama Zagreba, slušao strah ljudi i donosio odluke koje su ga koštale svega. Stepinac nije bio figura iz propovjedaonice, nego čovjek koji je doslovno dijelio tlo s ljudima. Blato zagrebačkih ulica nije samo prizor siromaštva i ratne bijede, nego znak da nije živio iznad stvarnosti, nije se sklanjao u sigurnost ideja, nego je bio tamo gdje se strah osjećao u želucu, gdje su se odluke donosile drhteći, bez jamstva da će ispasti ”ispravne” u očima povijesti. Stepinac nije slušao da bi brzo odgovorio, još manje da bi moralizirao. On je slušao jer je znao da pastir prvo prima teret, a tek onda govori. U vremenu u kojem se od vođa očekivalo da budu glasni, sigurni i neumoljivi, on je pokazivao drugačiju snagu, onu koja se ne boji biti tiha, jer je znao da se istina rađa u šutnji. A zatim su došle odluke koje su ga koštale svega. Ne ponešto, ne komfor, ne ugled, nego svega. Tu Stepinac prestaje biti ”tema” i postaje mjerilo. Njegove odluke nisu ideologija, nego život po savjesti. Kad ih je donosio, znao je da će izgubiti slobodu, zdravlje, možda i ime. Ali znao je i to da bi izgubio sebe kad bi ih izbjegao. U tome je njegova veličina. On nas danas pomalo ”plaši”, jer nas pita koliko smo spremni platiti za ono što tvrdimo da nam je važno. Ne treba nam danas još jedna ”obrana” Alojzija Stepinca, nego spremnost da poput njega hodamo po blatu vlastitog vremena, da ne bježimo od straha zbog ljudi oko sebe, i da donosimo odluke koje neće uvijek biti shvaćene, ali će biti istinite. Ne trebaju nam odluke koje će nas učiniti herojima, nego one koje će nas zadržati ljudima. Stepinac je suputnik koji hoda pokraj nas i pomaže nam vjerno ići putem koji ima visoku cijenu.