Ostavljamo mreže navika, sigurnosti, vlastitih planova. Mreže u koje smo godinama slagali svoje dane, svoje nade i svoje strahove. Baš kao i apostoli koji su dopustili da ih Božji glas izvuče iz svega što ih je držalo vezanima uz obalu. Pokušavamo zadržati život u svojim rukama i stalno pletemo mreže: odnose u kojima želimo biti sigurni, planove koji nam daju osjećaj kontrole, riječi kojima želimo zaštititi srce od razočaranja. I malo-pomalo počnemo vjerovati da bez tih mreža ne možemo živjeti. Ali Krist ulazi u običnost života, među miris mokrih konopa, umor ruku i tišinu neuspjelih noći. Kao i nakon neuspješnog ribolova (Lk 5,5-11) - On najprije dira čovjekov neuspjeh. Tek tada poziva. Kao da želi reći: sada kad si vidio da sam ne možeš ispuniti prazninu, hajde za mnom. Ali ne može se poći za Kristom, a ostati privezan za staru obalu. Ne može se hodati za Evanđeljem, a istodobno grčevito držati ono što ne želimo izgubiti. I zato je ostavljanje mreža uvijek bolno. Osjećaš kako te nešto vuče natrag: strah od budućnosti, nostalgija za starim životom, potreba da se sve razumije prije nego krene. Ne znaš kamo te put vodi. Znaš samo da te zove. Nema sigurnosti puta, nego povjerenje u Glas. Krist traži srce. Traži ono posljednje mjesto u nama gdje još mislimo da pripadamo sami sebi. Svaki poznati trenutak treba ostaviti i krenuti prema većoj ljubavi. Da u Njegovom pogledu pronađemo mir.