Nakon svih lutanja, padova i nevjernosti naroda, Mojsije je shvatio da najveća nesreća nije pustinja, nego put bez Boga (Izl 34,9). Zato ne moli da se uklone teškoće, nego da Gospodin ostane s njima usred teškoća. U našem životu često molimo da se promijene okolnosti - molimo za zdravlje, za rješenje problema, za uspjeh djece, za mir u obitelji. Sve su to dobre i potrebne molitve. Ali postoji jedna još dublja: ”Gospodine, pođi sa mnom.” Jer čovjek može imati mnogo planova, sredstava i mogućnosti, ali ako ostane sam sa sobom, osjetit će prazninu koju ništa zemaljsko neće moći ispuniti. Mojsijeva molitva otkriva i poniznost. On ne govori: ”Zaslužili smo da budeš s nama.” Naprotiv, svjestan je slabosti svoga naroda. Zna koliko su puta zalutali. Zato se poziva na Božju dobrotu, a ne na ljudske zasluge. To je i srce svake istinske vjere. Pred Boga ne dolazimo kao ljudi koji imaju pravo nešto zahtijevati, nego kao oni koji se pouzdaju u njegovo milosrđe. Kršćanska vjera je hod s Bogom koji je u Isusu Kristu postao Emanuel - ”Bog s nama” (Mt 1,23). U njemu je Mojsijeva molitva dobila konačan odgovor. Bog nije samo obećao da će biti sa svojim narodom; on je došao među njega, dijeliti njegov kruh, njegove suze i njegovu smrt. Zato najveći dar koji možemo moliti nije da nam Bog pokaže put izdaleka, nego da ide zajedno s nama. Kad je on prisutan, i pustinja postaje mjesto susreta. Kad je on prisutan, i križ postaje put prema uskrsnuću. Kad je on prisutan, nijedna samoća nije potpuna i nijedna noć nije bez nade.