Ta molitva je već put. U njoj nema glume ni velikih obećanja, ali ima ono najvažnije – ostanak. Bog se ne plaši toga da ne znamo kako dalje, nego jedino zatvorenog srca. A kad ovako molimo vidi se da nam je srce ranjeno, ali budno. Ne želimo odustati jer još vjerujemo da naš odnos vrijedi više od umora, više od šutnje, više od svega što nas je razdvojilo. I u tome se može graditi novo. Ne znamo kako dalje znači – ne kontroliramo 100 % budućnost, nemamo rješenja, ne znamo ispravne riječi, ali Bog nikada nije tražio da znamo. Tražio je samo da ostanemo! Da ne pobjegnemo baš onda kad je najteže. Možda se put neće otvoriti odmah. Možda će i dalje biti nesiguran, spor, i bolan. Ali svaka zajednička molitva, pa i ovako jednostavna, premješta teret s naših ramena. Od tog trenutka više nismo sami koji se borimo, nego dvoje koji stoje pred Bogom i kažu: ovo je sve što imamo, i to ne dajemo da nestane. Ne da se sve popravi, nego da se ne izgubi. A ono što se ne izgubi, Bog zna s vremenom preobraziti. Ne naglo, ne bučno, nego tiho, iznutra, onako kako samo Bog zna.