Ova molitva iz psalma (Ps 25,4) nije vapaj nekoga tko je izgubljen u prostoru, nego čovjeka koji zna da bez Boga može lako promašiti smisao, nije zahtjev da se nacrta karta života unaprijed, nego molitva da prihvatimo da nismo sami sebi mjerilo. Putovi Gospodnji nisu brži ni lakši, ali su istiniti, i uvijek vode prema životu koji se ne rasipa. Kad molimo da nam pokaže svoje putove, mi zapravo pristajemo na to da se odreknemo iluzije da sve znamo i sve možemo sami. Henri J. M. Nouwen, nizozemski svećenik, duhovni pisac i teolog, u knjizi Povratak izgubljenog sina piše kako je najveća duhovna borba dopustiti Bogu da nas vodi tamo gdje sami ne bismo izabrali. Zato psalmist moli da bude poučen o stazama. Bog ne vodi s visine, nego hoda uz čovjeka, često tiho, kroz savjest, kroz događaje, kroz susrete koji mijenjaju. Ova molitva je osobito snažna u trenucima kad se čini da su putevi zamagljeni, kad nema jasnih odgovora. Bog ne daje uvijek rješenja, ali On nosi nas i po tlu koje je nesigurno. I makar ne vidjeli uvijek gdje točno idemo, i ne imali kartu s ucrtanim putem, znamo da je Bog s nama. To je biblijska logika koja ne uklanja tamu, ali je svjetlo u tami: ”Ne boj se, jer ja sam s tobom” (Iz 41,10).