Ne da mi mira Abraham. Kažu da je on “povjerovao”, ne samo da Bog postoji, nego je vjerovao u Božje obećanje. Boga ne impresionira i ne oduševljava ako vjerujemo samo u Njegovo postojanje. Kaže sveti Jakov: ”Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.” (Jak 2,19) Bojimo se i čitati takvo što u Bibliji, i to još u Novom Zavjetu. Zamislite, i đavli vjeruju! Boga impresionira ako vjerujemo u Njegovo obećanje koje nam je dao, u Njegovu riječ. Abraham je vjerovao u Božje obećanje. Njegov izbor nije bio oko toga postoji li Bog ili ne, nego oko toga hoće li ili neće vjerovati konkretnom obećanju koje mu je Bog dao, da će mu potomstvo biti veliko i da će ga mnogi ocem zvati. Kad je Bog Abrahamu davao obećanje, nije se imao kime većim zakleti pa se zakleo samim sobom. I Abraham je odlučio vjerovati da će Bog držati svoju riječ. Živio je svaki dan da će se obećanje ispuniti. Živjeti u iščekivanju ispunjenja obećanja povezano je s izazovom mogućih zanemarivanja uobičajenih životnih ciljeva – sigurnosti, udobnosti i dobrobiti. Možemo li se tako živjeti? Naravno da se može, no nije lako. ”Nada je mnogo puta tama, ali te i dalje nosi kroz život” – kaže Papa Franjo. ”Vjera znači hrvati se s Bogom, pokazati mu našu gorčinu, bez ‘pobožne’ prijetvornosti”. (Papina kateheza 28. prosinca 2016.). I tebi je Bog sigurno obećao nešto i ustraje da mu vjeruješ na riječ koju ti je dao. On će drži svoju riječ. Sigurno.