Dok sve ide dobro, lako je živjeti po navici, oslanjati se na sigurnosti koje nas okružuju, vjerovati da imamo kontrolu nad vlastitim putem. Ali gorčina razbije tu iluziju. Ona nas zaustavi i prisili da pogledamo ono što bismo najradije zaobišli: vlastitu krhkost, ograničenost, samoću, neispunjene čežnje. U Bibliji gorčina nije nešto nepoznato vjeri. Izraelci nakon izlaska iz Egipta dolaze do gorkih voda u Mari i ne mogu piti (Izl 15,23). To je slika mnogih ljudskih razočaranja. Čovjek dugo ide prema nečemu, nada se slobodi, a onda ga dočeka voda koja ne utažuje žeđ. Ipak, upravo ondje Bog pokazuje da i gorčina može postati mjesto preobrazbe. Nije slučajno da mnogi ljudi tek nakon velikih rana počnu dublje razumijevati druge, manje osuđivati i više suosjećati. Čovjek često tek kroz patnju otkrije koliko je gladan ljubavi, a ne pobjede. Dok smo jaki, mislimo da trebamo uspjeh, priznanje ili sigurnost. U gorkim trenucima postane jasno da nam je najpotrebnije da nas netko ne napusti. Zato su najdragocjeniji ljudi oni koji ostanu uz nas kada nemaju nikakve koristi od toga. Neki gorki trenuci nikada se potpuno ne objasne. Ostanu kao rana koja povremeno zaboli. Ali čovjek s vremenom može otkriti da ga upravo ta rana učila blagosti. Ljudi koji nikada nisu patili često ostanu tvrdi. Oni koji su prošli kroz lomove ponekad steknu tiho razumijevanje za tuđu slabost. I zato gorčina života nije posljednja riječ. Kao što maslina daje ulje tek kad je pritisnuta, tako i čovjek katkada tek kroz teške trenutke otkrije dubinu koju nije znao da nosi u sebi.