Krenuli smo putem noseći tišinu, iza nas su ostali snovi što su pali. Svaki kamen pričao je o porazima, svaki korak bio je teži nego jučer. Mislili smo da je završila priča, da je nada ostala pod zatvorenim grobom. A nismo znali… da si već hodao pokraj nas. Govorio si tiho, kao prijatelj koji ne žuri. Izgovarao si riječi koje smo odavno prestali razumjeti. Gorjela su nam srca, a nismo znali zašto. U svakoj tvojoj riječi rađalo se novo jutro. Gorjela su nam srca, dok si bio sasvim blizu. Kad si razlomio kruh, prepoznali smo Ljubav. Prepoznali smo Tebe. Koliko puta i danas odlazimo misleći da smo ostali sami. Koliko puta tražimo odgovore, a Ti nas nalaziš na putovima bijega. Ne zaustavljaš naše korake, nego ih polako pretvaraš u povratak. Dok još sumnjamo, Ti već liječiš naše srce. Prije nego oči vide, srce osjeti tvoju blizinu. Prije nego usne progovore, duša već šapuće tvoje ime. Gorjela su nam srca, a nismo znali zašto. U svakoj tvojoj riječi rađalo se novo jutro. Gorjela su nam srca, dok si bio sasvim blizu. Kad si razlomio kruh, prepoznali smo Ljubav. Prepoznali smo Tebe. Ostani s nama, kad se spušta večer. Ostani s nama, kad vjera postane tišina. Jer bez Tebe put ne vodi kući, s Tobom i najduža noć postaje svitanje. Gori moje srce, i kada Te ne vidim. Gori moja duša, jer Ti nikada ne odlaziš. Na svakom putu Ti si skriveni Putnik, u svakom kruhu Ti si dar života. Gorjela su nam srca, i sada znamo zašto. Ti si bio s nama od prvoga koraka. Ti si bio s nama… i nikada nisi otišao.