Kad smo bili djeca, činilo nam se da se vrijeme vuče, da su praznici beskonačni, da čekamo na rođendan ”cijelu vječnost”, i da nikako da odrastemo i budemo važni… A onda je došlo vrijeme kad su nam dani postajali sve kraći, a godine su se nanizale kao perle na koncu. Odjednom sve ide jako, jako brzo. No, prolaznost nije prijetnja, nego poziv. Ako godine idu brzo, prebrzo, onda vrijedi još više cijeniti ono malo što nam je ostalo: trenutak s dragim ljudima, osmijeh djeteta, tišina u samoći… Vrijedi živjeti tako da svaki dan postane dar. Postoji jedna priča. ”Živio jednom čovjek koji je stalno govorio: Nemam vremena! Svaki dan je trčao – posao, obaveze, računi, sastanci… Na kalendaru su se listovi okretali, i nikako da pronađe vremena da sve napravi. Jedne večeri, dok je umoran sjedio na klupi pred kućom, došla mu je unuka i sjela kraj njega. U rukama je imala sat koji je našla u ladici. Sat nije radio. Djevojčica ga je upitala: – Djede, je li ovaj sat pokvaren? On se nasmiješio i rekao: – Da, pokvaren je. Vidiš – kazaljke stoje! Djevojčica ga je ozbiljno pogledala i dodala: – Ali meni se sviđa kad kazaljke stoje, tako je cijelo vrijeme svijeta moje.” Godine zaista lete, ali nije problem u tome što lete, nego u tome što ih puštamo da odlete. Kada volimo, vrijeme stane. I čovjek je od tada počeo uživati u svakom trenutku – zastao bi kad bi netko htio porazgovarati s njim, nasmijao bi se kad bi ga netko zaustavio, zahvaljivao Bogu za male stvari… Shvatio je – iako se godine nižu ko minute, najdragocjenija je svaka od njih.