Godine idu. Kao rijeka nose snove negdje daleko. Na licu crtaju tragove vremena, ali srce još pamti sva proljeća. Koraci su sporiji, a pogled je dublji, manje je riječi, a više tišina. Shvatiš da sreća nije u sutra, nego u zagrljaju ovog trenutka. Sve što prođe nije izgubljeno, ljubav ostavlja trag u vječnosti. Godine idu, ali duša ne stari, dok u njoj ljubav svoju vatru čuva. Svaki novi dan je dar s neba, svaka bora jedna ispisana molitva. Godine idu, nek’ slobodno teku, ne bojim se puta ni prolaznog svijeta. Jer ono što ljubim ostaje zauvijek, ljubav je jača od svih naših ljeta. Nisu me slomile oluje života, svaka me rana naučila vjeri. Kad padnem, opet pogled podignem, jer znam da me milost uvijek pronađe. Ne brojim više izgubljene dane, nego osmijehe koje sam podijelio. Na kraju puta ne nosimo ništa, osim ljubavi koju smo živjeli. Kad se ugase svjetla ovoga svijeta, ostat će samo ono što smo dali. Ime će nestati s usana ljudi, ali ljubav će govoriti za nas. Godine idu, ali duša ne stari, dok u njoj nada još uvijek pjeva. Svaki novi dah je dar milosti, svaka suza jednom postane zvijezda. Godine idu, i neka idu, ja se više vremena ne bojim. Dok god ljubim, dok god vjerujem, znam da nikada nisam sam.