Gledati život Božjim očima znači prihvatiti poziv da se odmaknemo od vlastitih mjerila uspjeha, važnosti i kontrole te dopustiti da nas oblikuje Isusov pogled. Njegov se pogled nikada ne zadržava na površini, nikada ne mjeri po količini ostvarenoga, nego po tragu dobrote. Božji pogled ne skenira učinkovitost, nego otvorenost; ne mjeri brzinu, nego vjernost; ne traži savršenost, nego darovanost. Gledati život Božjim očima znači prepoznati vrijednost onoga što se ne vidi, naše osobne sjene više ne doživljavati kao poraz, nego kao dio puta na kojem nas Bog strpljivo oblikuje. Tako gledano, život prestaje biti popis obaveza i postaje prostor darovanog; nije više projekt koji treba savršeno izvesti, nego poziv koji se strpljivo otkriva; ne doživljavamo ga kao uski hodnik kojim žurimo do cilja, nego kao široku ravnicu u kojoj učimo hodati s povjerenjem. To je pogled Djeteta iz betlehemske. U Betlehemu se lomi naša sklonost veličini, moći i sigurnosti. U siromašnoj štalici, kako kaže prorok Mihej, samo u siromašnoj štalici, rađa Onaj ”koji će biti mir” (Mih 5,4). Božji pogled uvijek je usmjeren prema rubovima, prema onome što je skromno, nenametljivo, i najčešće zaboravljeno. U vremenu došašća učimo se gledati Božjom logikom. To nije najprije liturgijska priprema, nego prije svega škola gledanja, ”vježbanje srca”, vrijeme u kojem praznimo prostorije zauzete našim planovima, strahovima, i potrebom za kontrolom. Isusu ne treba puno, dovoljno mu je malo slame.