Sveti Filip je apostol, ali i dalje čovjek sa svojim sumnjama i nerazumijevanjima. On je pomalo poput onog studenta kojeg smo svi imali razredu, koji si je dopuštao pitanja i komentare koji su nam išli na živce. Filip moli Isusa da mu omogući da vidi lice Božje: ”Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!” (Iv 14, 8) To je slično onome što će majka Zebedejevih tražiti za svoje sinove – da sjede Isusu s desne i s lijeve. Svi bismo to voljeli, ali svi nemamo petlje to i reći. Isus svojim apostolima objašnjava da gledajući Njega već gledaju Boga. Isus im kaže: Želite li vi vidjeti lice Božje, pogledajte u mene! Zanimljiv je Filipov završetak rečenice: ”… i dosta nam je!” Zvuči kao vapaj srca koje je dugo tražilo. To su riječi ponizne duše koja više ne može. To je molitva umornog od traženja, od nagađanja, od lutanja između sumnje i nade. To je molitva onoga tko je možda i puno toga iskusio, ali je u dubini ostao gladan. Filip je s Isusom bio tri godine – slušao ga, gledao čuda, jeo s njim, hodao za njim, a ipak je i dalje u sebi nosio nedorečenost. Isus mu kaže: Filipe, ja i Otac jedno smo. U meni je ljubav koja nikada nije digla ruke od tebe. Želimo li i mi to čuti, želimo li i mi osjetiti da je Bogu stalo do nas – gledajmo Isusa. Ako se pitamo, voli li nas naš Bog – gledajmo Isusa. U Njemu je nježnost Oca, u Njemu je oprost Oca, u Njemu je poniznost Oca, u Njemu je sila ljubavi. Kad smo izgubljeni – gledajmo Isusa. Kad smo tužni – gledajmo Isusa. Kad sumnjamo – gledajmo Isusa. Bogu ne smetaju naši vapaji. Ne smetaju mu ni naši umori, ni naše čežnje. On nas ne prezire kad mu kažemo – pokaži nam Oca, i dosta nam je. Naprotiv.