U Betlehemskoj štalici nema onih koji bi po ljudskim mjerilima činili savršenu zajednicu. Tu su Marija i Josip, roditelji s puno pitanja i malo sigurnosti, pastiri navikli na noć, hladnoću i rubove društva, mudraci koji dolaze iz daljine, vođeni nemirom srca i znakom koji ne razumiju do kraja, anđeli koji ne pripadaju ovome svijetu, te vol i magarac, Božja stvorenja bez riječi, ali prisutna i mirna. Svi su različiti po podrijetlu, jeziku, iskustvu i očekivanjima. Zajedničko im je samo jedno: pogled usmjeren prema Djetetu položenom u jasle. Ne prema sebi, ne prema vlastitim ulogama, očekivanjima, zaslugama ili strahovima, nego prema Njemu. U tom trenutku rađa se tišina u kojoj se više ne treba braniti ni dokazivati, u kojoj svatko može jednostavno biti ono što jest. Marija ne govori mnogo, a Josip stoji i čuva, pastiri nemaju potrebu objašnjavati tko su, mudraci ne ističu svoje znanje ni put koji su prošli. Čak se i anđeli, nakon što su navijestili tko se rodio, povlače. Središte nisu oni, nego Bog koji je postao malen. U toj štalici jasno se vidi kako mir ne nastaje iz jednakosti, nego iz usmjerenosti prema Bogu. Mir se rađa ondje gdje različiti prestanu kružiti oko sebe i počnu gledati u istom smjeru. Poniznost nije u tome da se netko umanji ili izgubi, nego da prihvati da nije središte svega i da se ne mora boriti za svoje mjesto. Betlehem pokazuje da je moguće biti zajedno bez brisanja razlika, ako postoji Onaj koji sve povezuje i pred kojim svatko može ostati ono što jest. Dok god mislimo da se svijet mora okretati oko nas, mira neće biti. Ali ondje gdje se u središte stavi Krist, gdje se oslušne tišina jaslica i prihvati logika malenosti, započinje nešto što nadilazi sebičnost, puki dogovor i kompromis. Tada različiti ne smetaju jedni drugima, nego se prepoznaju kao dar. Betlehemska štalica ostaje trajni poziv da ponovno naučimo kamo usmjeriti pogled.